(1) Ako se radi o kružnom vibracijskom situ, najjednostavniji i najčešći razlog je taj što nagib sita nije dovoljan. U praksi je nagib od 20° najbolji. Ako je kut nagiba manji od 16°, materijal na situ se neće glatko kretati ili će se kotrljati prema dolje;

(2) Pad između žlijeba za ugljen i površine sita je premalen. Što je pad ugljena veći, veća je trenutna sila udara i veća je brzina prosijavanja. Ako je udaljenost između žlijeba i sita premala, dio ugljena će se nakupljati na situ jer ne može brzo proći kroz sito. Nakon što se sito nagomila, brzina prosijavanja će biti manja, a kvaliteta osciliranja sita će se također povećati. Povećanje količine vibracija sita neizbježno će smanjiti amplitudu sita, a smanjenje amplitude će smanjiti kapacitet obrade sita. U težim slučajevima, hrpa materijala će se pritisnuti na cijelu površinu sita, što će uzrokovati prestanak rada sita. Općenito, treba napraviti pad od 400-500 mm između žlijeba za dovod ugljena i površine sita;

(3) Širina spremnika za dovod treba biti umjerena. Ako je preopterećen, materijal se ne može ravnomjerno rasporediti u smjeru širine površine sita, a površina prosijavanja ne može se razumno i učinkovito koristiti;

(4) Sito za probijanje. Kada je ugljen mokar, sito će formirati briket i gotovo da neće biti sita. U tom slučaju, sito za probijanje može se zamijeniti sitom za zavarivanje.